Banner

petak, 13. listopada 2017.

NJOJ SU BILE POSVEĆENE NAJLJEPŠE RIJEČI: Žena zbog koje je Meša Selimović napustio porodicu






O tome kako su se voljeli Meša Selimović i njegova Darka najbolje svjedoče knjige ovog slavnog književnika, gdje se u pokojim redovima stidljivo provlači njegova ogromna zahvalnost svojoj ženi...

Valja napomenuti da je Darka najprije bila njegova ljubavnica, pa tek kasnije i supruga. Put do statusa i istog prezimena bio je trnovit i podrazumijevao je teške odluke: ostaviti ženu Desanku i dijete i otići sa ljubavnicom u nepoznato.

Nijedan čovjek ne bira trenutak u kojem ga ljubav i opčinjenost prema drugom biću oprhva u potpunosti i sa toliko jačine da ne može nastaviti svoj život dalje bez ljubljene polovine. Nije svakome ni suđeno da spozna takvu ljubav. U slučaju da se sretnu dva “nerazdvojna” bića, valja biti dovoljno hrabar da nijedna sporna okolnost ne stane na put ostvarenju takve ljubavi. Životne priče nas uče koliko je teško pronaći ljubav u kojoj je sve ostalo podređeno veličini ljubavi, kao i da oni koji su srećni sticaj okolnosti uspjeli da odbrane od spoljašnjih uticaja stiču bogatstvo od kojeg veće ne postoji.

Takvo bogatstvo stekli su Meša Selimović i njegova Darka.

Nakon II svjetskog rata Meša je došao u Beograd da živi i radi na značajnoj funkciji. Iako je bio oženjen čovjek, Meša se nakon susreta sa Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje tako i toliko da ne može da zamisli svoj život bez nje. Docnije će izjaviti da nije pogriješio ili da je dobro procijenio - osjetio da je riječ o pravoj ljubavi.

Da bi ostvario svoj san da bude sa njom, morao je napustiti suprugu Desanku i malo dijete.

MEŠA SELIMOVIĆ I DESANKA

Meša se 1943. oženio Desankom, djevojkom iz mladosti. Međutim, dvije godine kasnije slavni romanopisac se zaljubio u Darku, s kojom će ostati do kraja života.

Čuveni pisac rođen je 1910. godine u Tuzli, tu se po okončanju školovanja zaposlio kao profesor u gimnaziji, i tu se zaljubio u Desanku Đorđić, koja je predavala gimnastiku, inače djevojku iz ugledne porodice. Majka i braća usprotivili su se njegovoj namjeri da se Desankom oženi, i to ne zato što je druge vjere, već zbog toga što je bila - gimnastičarka!

Meša i Desanka zato će se vjenčati tek 1943. godine, kad su se našli u partizanima. Dvije godine kasnije, u Beogradu, gdje je Selimović premješten po partijskom zadatku, rodila mu se kćerka Slobodanka.

KAKO JE UPOZNAO DARKU

I upravo tih dana kad je postao otac, Meša Selimović upoznaje Daroslavu Darku Božić, 23-godišnju kćerku divizijskog đenerala bivše jugoslovenske vojske, udatu za oficira iste te vojske koji je nestao negdje u zarobljeništvu. Među njima je odmah planula ljubav.

U braku sa Desankom nije bio sretan.

Iako mu je bilo teško da joj saopšti da želi da se razvede, nošen svojim snom, saopštava joj svoju odluku jedne večeri i odmah odlazi iz kuće. Ona ga je pratila u kućnoj odjeći uprkos jakoj kiši, sva zbunjena, iznenađena, povrijeđena, očajna. Glasno ga je dozivala i molila da se vrati. Nije se okretao, već je nastavljao da hoda brže, ne gledajući kuda ide, gazeći i po smrdljivom blatu smetljišta. Bio je sav mokar od kiše i pranja na česmi od smrdljivog blata… Hodao je po mraku od Trga republike do Karaburme sa mučninom i krivicom što je morao da povrijedi Desanku kojoj nikako nije mogao da pomogne, ali ujedno i sa strahom da ga tako prljavog i uznemirenog Darka ne odbije, da u njoj ne izazove gađenje.

Darka ga je dočekala razniježeno, kao da je bio “namirisan najskupljim mirisima”. Ponašala se sa potpunim razumijevanjem, nošena sopstvenom ljubavlju prema njemu. Tu prvu noć njihovog doživotnog zajedničkog života umirila je i pretvorila u ljepotu, razumijevanje i podršku koju samo ljubavnici mogu jedno drugom da daruju.

Te teške noći Meši je bio potreban san, a ona ga je spremala za novi radni dan i novi - zajednički život.

LJUBAV KOJA RUŠI SVE PREDRASUDE

Oni nisu čekali da se okonča razvod, svaki dan razdvojenog života smatrali su izgubljenom vječnošću.
Meša je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg mora da se pridržava kao komunista. Osim vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske i udata za čovjeka kojem se kao vojniku kraljeve vojske gubi svaki trag.

Pustio je da se stvari dešavaju spontano, iako je obavijestio jednog člana partije o svojoj situaciji.



Supruga Desanka ga je tužila zbog vanbračne zajednice sa ženom buržoaskog porijekla.

Na partijskom sastanku, gdje se raspravljalo o njegovom slučaju, postavljali su mu ponižavajuća pitanja na koja nije htio da odgovara. Demonstrativno je napustio sastanak uz izjavu da neće dozvoliti da ga ponižavaju, pišu Sjećanja.com.

Ishod je bio jasan: isključen je iz komunističke partije, a samim tim postao je nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Život u Beogradu bio je nemoguć. Meša je tražio posao u Sarajevu, dobio ga, te su Darka i on krenuli put Sarajeva sa nešto malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan.

Darka se nije bunila, bilo joj je, kao i Meši, dovoljno da su zajedno. Nisu se ni bojali neizvjesnosti, sretno su putovali prugom Beograd - Sarajevo sa malo hljeba i kačkavalja. Darka je nešto prije toga bila bolesna te je na put krenula sa svega 39 kg.

Ljubav, nježnost njihovih zagrljaja, pogleda i priče učinili su da ovo putovanje dožive kao malu čaroliju u kojoj postoji bezbrižnost i ljepota života. Ljubav je bila jača od surove stvarnosti. O njoj nisu mogli ni da razmišljaju. Zanos vrijedan divljenja…

Njihov dalji zajednički život u Sarajevu bio je težak, živjeli su često u oskudici, Meša je dobijao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razložnih objašnjenja. Ipak, Meša je svjestan da takvo ophođenje prema njemu počiva na zavisti, njegovom porijeklu. Nije poklekao jer je uz sebe imao ljubav. Ona je bila njegov “dobri duh”.



“Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio. U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćivala: ona me branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško pred teškoćama pisanja, vjerovala u mene kad su svi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju...“

Nakon ovih riječi slijedi najveći dokaz njegove ljubavi:

“Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac (ni to ne bi bila nikakva tragedija, konstatujem samo činjenice).”

Njegova ljubav prema Darki ispred je njegovog uspjeha u književnosti, tragično bi bilo živjeti bez nje.
Srećom, došlo je vrijeme kada Meša ostvaruje književne uspjehe, dobija nagrade... Zajedno su podijelili i dobro i zlo. Njihova ljubav davala im je snagu i osjećanje sreće, ma u kakvim okolnostima živjeli.

Nakon njegove smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.

Meša je rekao kako je uvijek zahvaljivao svojoj sudbini što ga je darovala takvim čovjekom kao što je Darka. Ona je svojom ljubavlju posvjedočila isto.

Read more ...

Mudre misli Meše Selimovića






Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš.

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Kada prodaješ, sve je jeftino, kada kupuješ, sve je skupo.

Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.

Brini se više za svoju savest, nego za svoj ugled. Jer savest je ono što ti zaista jesi,a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi… to je njihov problem.

Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Read more ...

Meša Selimović – citati o društvu, religiji, vlasti





Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.

Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.

Ima bogataša, zato ima i sirotinje.

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Read more ...

Meša Selimović – citati o ženama


Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nežan.

Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

Ženu ljubav podmlađuje.

Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

Read more ...

Meša Selimović – citati o ljudima



Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.
Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.
Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.
Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.
Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.

Read more ...

Meša Selimović – citati o dobru i zlu




Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.

Laž može spriječiti zlo.

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Read more ...

Meša Selimović – citati o prijateljstvu




Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanđa, kao žena.

Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vijeran samo sebi.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.

Read more ...